VEST DANA

Baba ne voli da čiča ide uveče u zadrugu, ali voli da čuje koga je tamo bilo i šta je ko rekao


        Kad primeti da se uveče, po završenom poslu, čiča uzmuva po kući, baba se napravi nevešta:



        – A kućeš to, sinko? Nêš valjda opet u zadrugu?
        Na to čiča prigrne jaknu i, okrenutih leđa, promumla:
        – Odo ja.
        I zagrabi krupnim koracima ka kapiji. Baba ostane pred prozorom bogoradeći za njim:
        – Ima opet da dođe u ko zna koje doba noći. I šta rade goréna? Samo ližu flaše!
        Ona ne voli da čiča ide uveče u zadrugu, ali voli da čuje koga je tamo bilo i šta je ko rekao.
        Ujutru, bez obzira na to kad se vratio prethodne noći, čiča ustane prvi – zinat. Ponekad uspe da izbegne bukvicu čak do ručka. Za stolom baba sačeka da čiča stavi prvi zalogaj u usta, pa krene:
        – Leba ti, sinko, kad dođe noćaske?
        – Što ne gledaš svoje posla? – mrgodi se sinko.
        – Dê to ima: po svu noć zevaš. Kàki si, požuteo ko pupavac. Da je vašar, ne branim ti. Idi, dâko se nađe neko čeljade za tebe. Vako, koja vajda od zadruge.
        Čiča privukao tanjir: vilice mu puckaju, pršte mrve kad zagrize koru vrućeg somuna. Vidi baba da mora da menja pravac, inače osta bez abrova.
        – Jedi, jedi, râno. Šta ti ima to u tanjiru? Stric ćutke ustaje od stola i stresa mrvice s pantalona.
        – Kućeš? A kafa?
        Baba sipa kafu u šoljice i stric se pomirljivo vraća na stolicu.
        – Imal kog goréna?
        – Dê?
        Sad je red na čiču da zategne.
        –E, dê? U zadrugi.
        – Ima, – kratko odgovara.
        – Kog ima, očiju ti?
        – Krco.
        – I, ono krcavo se nakrivilo čak do u zadrugu. Pa, velil šta?
        – Šta ima da veli?
        Baba gubi strpljenje.
        – Oklen ja znam. Ti si čučo tamona svu noć.
        Ćute oboje. Čiča tvrdi pazar, baba čeka da se sin otkravi. A sin zapeo da srče kafu.



        – Imal još kog? Niste valjda bili samo ti i Krco, – izdra se baba.
        – Bili Supica, i Mile, i Farbadžija.
        – Ma, nemoj! Šta vele?
        Stric pokušava da sakrije osmeh. Uvukao bradu, a iz očiju mu viri vest dana. Dovoljno se inatio.
        – Ćorno mu neko drva.
        – Kom? – baba uzmiče na stolici.
        – Supici. Četiri metra. Ostavio tamo kod Klika. Kad je došo da tera, nigde jedna ljuska.
        – Kuku! Jel zna ko je?
        – Sumnja na Binadžiju.
        – Što na njega?
        – Što na njega?! Znaš da ne govore otkad mu Supica iseko vodu.
        – Da znaš da je Binadžija. Oćel da se tuže?
        Utom nailazi baba Ljubica da razmeni abrove, i čiča se, neopažen, izvlači iz kuće.
        Popodne, kad god pogledam ka drvljaniku gde cepa drva, vidim da, sebi u nedra, zevne.